Održiva arhitektura

Danas su globalno zastupljeni različiti pojmovi poput održive arhitekture, ekološke arhitekture, zelene arhitekture i dr. Smatramo da se ovi pojmovi veoma često preklapaju, pogrešno koriste i tumače. Zato ćemo pokušati da ih u narednih nekoliko blogova približimo i razjasnimo.

Održiva arhitektura predstavlja koncept arhitekture nastao kao odgovor na brojna savremena pitanja vezana za uticaje ljudskih aktivnosti. Vezan je za samu ideju održivog razvoja i u suštini označava ekološki, ekonomski i sociološki odgovorno arhitektonsko projektovanje.

Danas je upotreba termina održivost široko rasprostranjena, ali čini se i nedovoljno određena. Reč održivost je, u kontekstu životne sredine, prvi put spomenuta u Svetskoj strategiji očuvanja, Unije za očuvanje prirode 1980. godine. Usledila je Brantova komisija koja je diskutovala o međunarodnim razvojnim problemima, a zatim i Bruntlendova komisija 1987. godine koja je pružila definiciju održivog razvoja Lestera Brauna, danas ujedno najčešće upotrebljavanu: održivi razvoj prestavlja ekonomski razvoj kod kojeg se prirodni resursi koriste na takav način da obezbeđuju adekvatan kvalitet života budućih generacija.

Kako je termin održivog razvoja institucionalizovan, lakše se može pozicionirati i objasniti njegov aspekt u arhitekturi od pojmova „ekološki“ i „zeleni“. Godine 1992. u Rio de Žaneiru održan je samit Ujedinjenih nacija o planeti Zemlji i njenoj zaštiti i razvoju. Tada su se, prvi put uporedo, razmatrala pitanja razvoja i zaštite životne sredine. Kao rezultat samita donet je Akcioni plan održivog razvoja za 21. vek, poznatiji kao Agenda 21. Za arhitektonsku struku najznačajniji je četvrti deo Agende koji se odnosi na upravljanje ljudskim naseljima. Ovaj deo razmatra trenutno stanje građevinske industrije, ukazuje na probleme degradacije ekoloških zona, prekomernog korišćenja prirodnih resursa, zagađenja životne sredine i dr. i pruža sledeće preporuke:

1. korišćenje lokalnih materijala;
2. promovisanje tradicionalnih tehnika gradnje;
3. priznavanje činjenice da prirodne katastrofe pogađaju zemlje u razvoju zbog neadekvatnih materijala i konstrukcija, te da treba raditi na njihovom unapređenju;
4. određivanje principa energetski efikasnog projektovanja;
5. donošenje standarda koji bi onemogućavali gradnju na neadekvatnim lokacijama;
6. restrukturiranje kreditnih institucija i omogućavanje kupovine materijala i graditeljskih usluga i najsiromašnijima;
7. podsticanje međunarodne razmene informacija vezanih za sve aspekte građevinarstva i životne sredine;
8. istraživanje načina podsticanja i olakšavanja recikliranja i ponovnog korišćenja građevinskih materijala;
9. sprovođenje finansijskih penala usled korišćenja materijala štetnih po životnu sredinu;
10. decentralizovanje građevinske industrije;
11. korišćenje „čistih tehnologija“ i dr.